Zadihana tišinom
Online Users
blog.hr
borja dvolik
dnevnik nestajanja
donnabellina
dont forget me
evezmajevska
grafema
missillusion
morska osa
nadripjesnik
neka bude: letargija
novemberblut
obrnuto naopaka
pg
poetika1
poison heart
pokojnici i pijanci
psihoptice
satie
sententia
taganka
toni
trafficinme
trafika
y tu mama tambien
09.04.2012., ponedjeljak
* jedan glupi zapis *
|
Mogla bih, i baš sve to, da. I žao mi je, ne znam što se sada iznjedrilo, tek jest to što pokrećem i zaustavljam kao da se igram vode, kao da se privijam uz stijenke nečega što je živo i misli i stoji iznad mene, kao da traje. I onda spojiš te dvije usamljenosti u jednu jednostavnu kretnju, probudiš jasnoću plutanja, mekano je, čini ti se, kao da se diše unatoč svemu. Da, tako ti se čini. Jesi li to tada ti? |
06.04.2012., petak
...
|
Ja koja ni ne raspoznajem svoj spol. I otkada to bruji, to gonetanje sadizama, ta izabiranja, dijeljenja i stišavanja trudova, nešto što se promiče onkraj krikova i sačinjava te, tu cijelu odraslost tebe, tebe požude, tebe smiraja, tebe koja si ponovno teška i tjelesna i malaksala? Ljepota je iznova utamničena, trnovita kao da porađaš brezu, tek tako, hvatajući taj kasnojutarnji trag, trenutak mokre kose, tijela umornog od navlačenih razgovornih interpunkcija, odjave i prijave dana, trajanja, formi. Postala si svjesna poreza, nagomilanih kružnica, sabiranja svih tih zvučnih kulisa, i kao da bi sve bilo lakše nakon jednog pritiska trošnog mjesta ispod pokrivača, stvaranja zidina koje bi osunčano prkosile življenju. Kao da bi bilo lakše izroditi gomilu. |
Odsutnost
|
Razgovor je uvijek bio, ili možda, o nepoznatom drugom. Nekada je bio o meni, o tom ja, a tek pustiti glazbu riječi ne znači uvijek i govoriti o sebi. Bismo li sada prepoznali razliku? Puštajući te strane riječi da obgrle prostore tuđih potreba, razmišljala sam o drugim stvarima, ljudima koje ne poznajem i predjelima u koje još nisam zašla. Nije mi dopušteno. Stiskala sam samu sebe uz jednostavnost nuđenih oblika, širila te albatrose od nemila do nedraga kako me ne bi pogledali u oči, a onda ipak spoznala: moralo se razgovarati, pretakati u rečenice i dijelove koji se miješaju, probadaju, projiciraju u slike i odraze, gomile bačenih energetskih titraja. U ja. Stvoriti poluglas. Utopiti ga. |
09.03.2012., petak
.
|
metastazira ta klopka kroz koju stihovane tračnice nalažu rezove: samo to napravi, samo skoči u odgovor u strah u to jedno veliko nepropusno ništa |
putnik
|
moje prljave ruke ovako se čiste: jednom i nekada davno nabusiti će starci pričati kako sam bila lijepa žena ranjiva u svojoj nesvjesnoj prijetvornosti i mirna do nehaja. slušat ću se krišom. ta potpora koju će mi zatim dati sveznajući slušateljski putnik bit će vjetrom zakazana slutnja koju osjećam i danas, kao voda, a te ruke, oruđe agresivnih hepiendova, udijelit će joj viđeno od prodanog toj lijepoj ženi položiti u njezinu škrinju svojine besmislena traganja za onima u koje ljubav upisujemo poput kurjeg oka - gotovo da ju i ne širimo dodirom. |