Sada kada više ne znam što je ta jednina,
tko je Kain, a tko njegov Abel,
još manje kojemu to gradu otkapčamo remenje,
kopamo jame,
kada smo to istisnuli iz predgrađa giljotine, tijela i mirise
ni otkud nam ove bore u koje možemo, u koje moramo
ugurati druge pastire,
navijestiti im čekanje imena, stada i obećanih zemalja,
poslati im preko naših isušenih voda
tek taj svoj slavonski pečat,
njegove plave prozore.
I ta je propusnica, znat ćeš, teška od bedara i gušenja,
od te naše šutnje upisane u zidove, u svetost hrama.
Koža janjeta pamti.
|