|
Slika 4.
Prodavaonica miriše na nedjelju, no to više nije taj dan. Gubi se među policama u potrazi za obrisom poznatog predmeta, ne sanja, jutro je i nešto se moralo odviti. Zaboravlja zašto je došla, što traži, koje bi slike trebala kupovati: i dalje negdje između, izgubljena u tim bojama i oblicima, pretočena još jedino u zvuk vlastitog disanja. Činjenice su, naime, samo brojevi, nešto što mora prepoznati, vidjeti, za što se mora uhvatiti; bilo što.
Slika 3.
Stambena zgrada. Tri muškarca iznose narančasti kauč, kradu joj stubište, usporavaju korake i dah. Mora hodati mirno iza njih, usporeno, samo hodati u tišini: toliko još može. Zagledana u boju tkanine, u nježnost njezine teksture, osjeća kako joj nijanse jutra i mirnoća koju donose pojačavaju strah.
"Izgledati dostojanstveno, čekati red, prolaske. Pripaziti na uspravan hod."
Slika 2.
U sobi je još jedino zvuk ponavljanja jedne te iste melodije. Kao lajtmotiv, kao olakšanje ili njegova ideja, kao prokletstvo. Jasno je: taj će kadar ponovno vraćati, reproducirati u trenucima neizostavne oštrine, nekakvog zaborava.
Slika 1.
Ponekad ne može gledati ljudima u oči. Evo, ne gleda. Iako uvijek zna o čemu se govori i zašto, te se riječi ne brišu jednim pritiskom tipke, crninom zaslona. I katkad je dovoljno što je slow motion toliki da joj ne dopušta iluziju prolaska vremena. I lijepo.
Slika 0.
U njezinim se očima izokreće probavljena tišina i trenutak započinje, tek tako.
|