prešutjeti se, pokazati vrlo jasno da su mjesta na vratima gdje se vide tragovi provaljivanja sada dvostruko zakračunata, gledati pri odlasku na svaku od strana ulice, hodati uz rub, ne dirati prozore, ne postavljati pitanja čovjeku koji nosi vrećice u očima; biti papir s ulice, urez na drvetu pored kojega svakodnevno prolaziš, dno posljednje kutije u ormaru, zapisana rečenica što zaostaje u grlu dok u mimoilaženju s tobom zaboravlja mirise umjesto odjeće na mjestima križanja.
Ne zaljubljuj se u ženu koja čita,
ženu koja previše osjeća,
u ženu koja piše...
Ne zaljubljuj se u obrazovanu ženu, čarobnicu,
onu koja je u iluzijama, luckastu.
Ne zaljubljuj se u ženu koja misli svojom glavom,
onu koja zna tko je i dokle može,
ženu koja vjeruje u sebe....
Ne zaljubljuj se u ženu koja se smije,
ili plače dok vodi ljubav,
koja zna kako transformirati svoj duh u tijelu i, još više,
ne zaljubljuj se u ženu koja voli poeziju (te su najopasnije),
ženu koja je u stanju pola sata gledati neku sliku,
ženu koja ne može živjeti bez glazbe.
Ne zaljubljuj se u ženu koja je intenzivna,
sjajna, buntovna, nedolična.
Ne zaljubljuj se u takvu ženu,
jer ako se zaljubiš,
bila ona s tobom ili ne,
voljela te ili ne,
nikad nećeš moći natrag.
Nikad.