|
- Ponekad je sve što želiš udaljeno za samo jedan udah, čula si to i ranije, rekli su ti.
- Jesu. Ne znam što to znači.
- Recimo da pokušavaš stvoriti doticanje udaljenih točaka zaklopljenim očima, jedan novi prostor onako ovlaš, možda plesom u gomili kojom se i večeras odvajaš, mjesto gdje zapravo želiš biti. I sva ta spajanja s krhotinama sebe namjerno ostavljenima drugdje, mrvicama posutima po putu od kojega želiš stvoriti krug, vraćaju te mjestu želje. Koordinatnoj točki, raskrižju moći i čekanja.
- I?
- Ti si jednostavno svuda, u svemu: na rubu nečijih riječi, u udarcu bubnja, u sobi koju prepoznaješ, na cesti što miriše na tvoj grad, u nečijim mislima, uspomeni, izrezana u mozaicima svih svojih sugovornika. Ali cijela ti, kompletna, to si u prostoru u koji si otputovala tim udahom. Trenutkom. Spajanjem s istim postupkom neke fizički udaljene osobe.
- A vrijeme?
- Vidiš, vrijeme ne postoji, nisu ti lagali. Samo... ta je povezanost trenutkom opasna. U zaleđenom (nepostojećem) vremenskom isječku i na različitim mjestima pronaći se u zajedničkom prostoru: teorija velikog praska iliti nastajanje jednog zajedničkog, ludog, autentičnog, privatnog svemira satkanog od dvoje ljudi.
- I što kad se to dogodi?
- To je to. Tu si. Samo se spustiš niz tobogan.
...
|
