|
Tiho (kao u boji koju zalijevaš obaranjem pogleda)
još uzgajaš bliskoponoćne priče koje gutaš noću, prije sna.
Pa sam nam prešutjela sve, nema drugačijeg otpora hladnoći
od nagomilane tišine,
pa sam, ponovivši si to nekoliko puta, to kako je teško i kako se mora,
naučila istrpjeti svako naše isklizavanje, sve bodeže riječi.
(sada je sasvim malo dovoljno da bih zadržala dah,
zaključala sve šavove u svojoj orbiti i - šutjela)
/smrt početnog stadija/
Ili: zapisati kako doći tek do korica, izbjegavati zidine i oprostiti si tuđa obećanja jer, vidiš, život je samo jedan i to ćemo zaboravljati jednako redovito, sinkronizirano i redom kao da nam ništa drugo osim sjećanja ne preostaje.
/smrt stadija pameti/
Ruke te odaju stvaranjem, možda si čak i živ, življen od takvoga sebe punim naramkom tišine koja te više ne čudi, ne prazni, koja ne očekuje.
/smrt stadija hrabrosti/
I tako si jednostavno opisuješ smrt, zar ne? Ljubav, s druge strane, uvijek je glasnija od znanja, iskrenija od riječi: netko će ju tražiti u proteklim godinama, netko sanjati daleke obale, a netko kao ja tek zaklopiti oči, zamišljati nove scenarije u sepiji, odsanjati.
/smrt stadija prisutnosti/
Nisi dugo izgovorila riječi "stalo mi je", ispala smiješna. A jednostavno je.
|