|
U polumraku grada u kojemu trepere
prva svjetla javnog prijevoza,
dok sve izvan tebe proizvodi zvukove
naizmjeničnih hroptaja ljeta i asfalta,
nesposobna si za dovršavanje priča.
I taj nered, prešućuješ joj, to tvoje hinjeno
euforično zadovoljstvo
onim što si u sebi nedavno uzgojila,
čini da mu se sada neizbježno primičeš
braneći si preživljavanje dana.
Ne govoriš ništa.
Ni njezino odsustvo, Požega,
mirnoća čiji te izvori intrigiraju i plaše,
ni sve ono što o tebi jednim pogledom zna,
ne izazivaju prelijevanje vode,
ne zaustavljaju taj suhi krah.
(Jednom ćeš joj zaplakati na ramenu,
znaš to, ali ne još.)
Njezin je pogled mirna površina upravo takve vode,
prije odlaska zaboravlja ponijeti miris kave
i omekšivač rublja, svaki svoj preskočen ručak
i rutinu, način na koji pritišćeš MUTE
sve do njezina povratka.
I nećeš joj reći da ti zadnjih dana podrhtavaju udovi,
da se u tebi rastvara lopoč,
da je tvoja tuga bijela,
a rupa koju je taj netko ostavio za sobom
užareno crvena i peče.
Da dok ležiš u polumraku skrivena od njezine brige,
do tebe dopire tek ponavljajuće pitanje prostora
i vatre,
da tvoj lopoč raste dok se vrelina noći
skriva u dubini ranojutarnje sobe.
I to isto pitanje koje ti je mjesecima
posluživala šutnjom,
dok si ti jednako bezglasno skupljala
slojeve prašine sa svojih cipela,
ne ostavlja vam mjesta za dijalog.
Rekla bi joj: "Marina, i dalje razmišljam o riječi OTPIS,
proganja me, upozorava i plaši,
izolirana sam njezinom obojenošću
i prolaskom vremena."
I osjećala bi pritom njezinu rezigniranost,
odustajanje kojim ti poručuje
da se tu više ništa ne može odraditi,
osim onoga što si već napravila.
Lopoč zastenje jače, podmuklije.
"Ali, Marina, danas sam", izgovaraš ispijajući prvu šalicu
jutarnje kave, "ovaj prostor nazvala skrovištem,
nečim što me održava na nogama,
tom nekakvom stabilnom točkom
i egzilom koji je poput tebe nijem u podražajima."
(Marina je u Požegi i znaš da i dalje pričaš isključivo
sama sa sobom.)
Lopoč podiže listove.
Sanjala si noćas vječni sjaj uma bez daljina i rana,
potpunu predaju
ili potpuni zaborav.
Probudila si se mokra od kopanja simetrične dubine
ispunjene vodom.
Lopoč je još jednom zadrhtao,
rastvorio listove,
uzburkao odraze svojih bodeža nad vodom.
Osijek je uplovio u još jedan ljetni ponedjeljak.
|