|
Stajala sam u kupaonici promatrajući svoju razbarušenu kosu,
instrument zapetljan u noć koju više neću znati istjerati iz sebe.
Iza tih vrata skupio se čitav jedan svijet, sažeo mi u grlu
sjenu jedne te iste melodije pjevušene danima,
sjećanje na zvuk koji nam je postao simbol i nagovještaj.
Tijelo kao album, kao film, kao prostor.
(Jesam li nas izmislila?)
Voda, bezvučan mlaz pod mojim prstima
u kojima se ogleda nešto prijeteće,
ono isto vrijeme, neprijatelj i vrata kroz koja ću uskoro proći,
pretvara nas u simfoniju i sada više ne znam što s tim.
Izreći ju glasno? Riječima koje tijelo neće znati krasti,
voditi takvu sebe uzvodno čak i kada me nikada jasnije
nije zavaravalo tijelo koje više ne zna što ubrojiti u korisnost,
što u stvari onkraj žudnje, iskrenije, glasnije,
što u mene, u njega,
što u ovu drveniju, odrasliju stvarnost.
Pa da znanjem prodremo u te oštre detalje,
srcem kamere pretvorimo se u minute jednog beskrajnog kadra,
u kontrast,
u protagoniste uporne u glasnom odbrojavanju vlastitih koraka, zgrada,
u gomilanje odrona što će se obrušiti na nas prvim udahom jutra.
Ja ću pritom, sasvim protočna i utišana strujom,
postati neumoljivo jaka i, evo, tu ću zastati.
Tu sam zastala.
|