|
Ukliznula bi u svaki razgovor bez zapinjanja kao da je to najprirodnija stvar na svijetu, taj nečiji trenutak s kojim bi se stopila, mišljenje koje bi pritom pogodila, zrcalo s kojim bi se u konačnici uštimala.
I mislim da sam joj zbog toga zavidjela: svaki moj sličan postupak mirisao je na laž, svaka je moja maska djelovala plastično i otrcano, a u rečenicama koje bih izgovarala krili su se citati žene kakva sam u tom trenutku pokušavala biti: podobna, uporabljiva, korisna. Iz mene bi uporno izvirivala iskonska Eva, krhko stvorenje iz vode, čak i kada bi mi lijepili zle oči po riječima, dok je M. ostajala prirodnost sama, uvijek ta jedna krajnost ulaštena do detalja.
Na nju su pristajali, sa mnom se borili.
Još uvijek pokušavam shvatiti u čemu je kvaka.
Često je odlazila. Njezina me odsutnost nije naučila ničemu novom: i dalje sam jednako tapkala u mraku, nesposobna mislima ili kombinatorikom učvrstiti u realnosti bilo što od onoga što sam iskustveno prikupljala. Dakako, moja je spoznaja morala biti subjektivna, no manjak opipljivih dokaza kojima bih objašnjavala kontinuitet stvaranja slika bio mi je, blago rečeno, frustrirajuć.
Znala sam da se radilo o mom egu. Osoba kojoj poklanjaš najviše pozornosti nekako bi ti to trebala uzvratiti, zar ne? A on, ego, bio je zajeban pratitelj našeg odnosa: svaka rasprava, svađa, njezine šutnje i durenje, moji izljevi bijesa ili pretjeranost agresivne emotivnosti, sve je bilo začeto u činjenici da sam htjela vidjeti i dobiti sve.
Je li ona uistinu gradila naš odnos u granicama svojih mogućnosti?
Je li bilo dovoljno vremena za izgradnju vlastitoga Ja ukoliko živiš sa zahtjevnom analitičarkom s kakvom se ona svakodnevno suočavala?
Ponekad, samo ponekad vidjela bih manjkavosti našega odnosa, osobito onog njegovog dijela koji se odnosio na moje postupke, na moje kretanje prema njoj. Svih drugih dana smatrala bih da je moja napasna priroda zapravo dokazom velike fokusiranosti rođene u najnježnijim prostorima moga srca.
Točnije, ubijala sam nas.
Pisati o njoj značilo je, stoga, ujedno i poigravati se granicama vlastitoga ega i taštine. Značilo je platiti punu cijenu nasrtanja i značilo je njegovo pravdanje.
Jesam li zato pristala?
Ubijala sam sebe.
Iz nje bih potom bježala upravo toj krnjoj sebi, zatim svojim izmišljenim likovima, tekstovima s kojima još uvijek nisam znala što bih. M. bi pritom, naravno, ostajala postrani, taj tihi promatrač zločina, sastavljač kazni ili, najčešće, ništa od navedenog, dok bih ja sve pronađeno ponovno ugrađivala u nas, uporno i marljivo. Činila sam to kao da nas spašavam od poplava, kao da nas čuvam od života samog.
U predasima između dviju oluja ispitivala bih ju nešto posve nesuvislo poput, primjerice, „Jesi li za još jednu kavu?“ iako više nisam znala niti kakvu pije niti čemu nam sve to zapravo služi. I zaista, čemu? Sve to naše lelujavo zajedništvo i izlizane navike kojima ga pravdamo, čemu to služi? Pa čak i ukoliko je ona uistinu i bila najstabilniji od svih likova koje sam izmislila, koliko god tu stabilnost nisam znala mjeriti ili prepoznavati (a takve stvari valjda osjećaš, bilježiš u one male pomake kojima objašnjavaš tuđe kretnje, migoljenje te inertne M. koja bi te zauzvrat voljela u kontinuitetu, ostajala ili odlazila u istom tom crvenom ritmu nudeći ti iluziju istog tog kretanja, nekakve svoje prividne nestatičnosti), čemu nam to služi?
Kao i neke druge ljude kojima bih iznajmljivala svoja najosjetljivija mjesta, ispitivala bih ju, često i bez riječi, ono uporno "zašto" i "čemu nam to služi", baš kao da ljubav, ta velika mala riječ, mora imati svoje razloge, uporište, svoju najbanalniju svrhu; banaliziranjem, svođenjem emocije na proste i izgovorljive faktore, branila sam se od prodora, od najezde tih osobitih ljudi kojima u nekom dijelu svog autodestruktivnog, naivnog i nepažljivoga Ja daješ prešutnu punomoć kojom ti mogu napraviti sve, i to valjda u nadi, ukoliko je još imaš, da te neće raznijeti na nespojive komade jednim jedinim "ne". Samo jednim.
Najčešće bismo i vjerovale kojekakvim lažima koje pričamo same sebi o sebi, čekale na to njezino „još“ smišljajući nam nastavke; ipak, samo se povremeno činilo kako ona, upravo takva kakva jest, ima odgovore na sva naša pitanja i zablude. Činilo se da njezina statičnost može pokriti svojim prividima svako naše pogrešno skretanje u definiciju, pa možda čak i laž kojom smo ju zazivale, najveću od svih.
Laž da sam možda htjela biti poput nje.
|