|
što nisam iskoristila virtuoznost sivih stanica
protiv svojih neprijatelja
pa izbacivanjem preciznih strijela
u sada još samo tužne ciljeve
pokorila njihovu vojsku tek tako,
okom za oko
i zubom za zub.
- Nema na čemu, bilo mi je zadovoljstvo.
Kada bi on, primjerice, znao
koliko je sve to svedeno tek na jedno "svejedno"
kojim bez suvišnih komentara izneseš smeće,
počistiš stol,
obrišeš prašinu,
naručiš kavu i platiš,
pogledaš ravno u oči, svaki put,
primiš nezaslužene udarce, zahvališ,
osjetiš blago sažaljenje i odmah zatim sreću,
onu pravu, nepatvorenu,
olakšanje što nisi jednako prazna
i što drugačije nosiš svojih pedeset kilograma
po izokrenutim koordinatama sile teže,
zauvijek bi šutio.
Ovako sam, posve Nečija
i najčešće drugačija od svih njih,
bila istinski sretna.
Pokušala sam mu to i izgovoriti,
ali nisam mogla:
napokon,
bilo mi je sasvim svejedno.
|